PATNJA KAO IZAZOV

JOB NAŠIH DANA

Pred prošlogodišnji Božića brojna vjernička zajednica u Baćindolu, filijali župe Cernik, zdušno je molila za ozdravljenje jako bolesnog dječaka Ivana Dukanovića , njihovog sumještanina. Tog popodneva u Došašću, u cerničkoj župi ,bila je velika božićna sveta ispovijed. Župnik je u nedjelju prije toga pozvao sve sumještane malog Ivana da dođu na zajedničko pokorničko Bogoslužje , a nakon toga i na osobnu ispovijed , a potom i na euharistijsko slavlje kao osobnu zadovoljštinu za ozdravljenje malog Ivana. Tako velik odaziv malo je tko mogao očekivati. Netko je zgodno rekao ako se bol podijeli s drugima ona postaje manjom , a i radost ako se podijeli s dugim ona se povećava. Upravo to se i dogodilo te srijede u Došašću.

Ivan je rođen u svibnju 2010. godine. Kad je imao samo godinu i pol dana liječnici su ustanovili da boluje od teške i neizlječive bolesti tumora na mozgu. I što je vrijeme više odmicalo okrutna je bolest uzimala sve više maha. Do sada je operiran više od trideset puta, međutim vidne pomoći nigdje na pomolu. Ivan i danas živi priključen na pet aparata koji mu život znače. Liječnici su preporučivali roditeljima ,još 2012. godine, da se aparati isključe i to bi praktički bio kraj Ivanovim, ali i roditeljskim mukama . Međutim, roditelji Goran i Marina, nisu na to pristali zato što smatraju kao vjernici da se toj protivi njihovoj savjesti i da bi sam taj i takav čin bio klasična eutanazija, ubojstvo iz samilosti. Netko je od liječnika i prošle 2018. godine ponovno prišapnuo u uho , onako u povjerenju, da Ivan neće dočekati Božić. Stoga se vjernička zajednica u velikom broju odazvala pred sam Božić na molitvu. Ivan još živi i njegova obitelj još uvijek ne gubi nadu.

 

Ivanova baka Mira veli da je svako zlo za neko dobro, kako narod voli reći. Možda je i Ivanova patnja spasila i učvrstila i ljubav njegovih roditelja. Naš je Ivan mali Job, nastavlja baka Mira, citirajući svojim riječima pravednika i patnika Joba, koji kaže: „Ja znadem dobro: Moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“ Stoga roditelji teško bolesnog Ivana, zajedno sa njihovom bakom Mirom i kćerkom Larom, ostaju dosljedni u borbi s okrutnom bolešću dokle god za ozdravljenje postoje i najmanja šansa. Mišljenja o ovom slučaju su podijeljena, ne samo u ovom mjestu nego i u okolici pa i šire. Kad se ovoj činjenici pridoda i još jedan drugi slučaj, iz istog mjesta, onda se čovjek s pravom upita kolika je ljudska izdržljivost i dokle doseže Božja kušnja?

U istom mjestu i u istoj ulici svega stotinjak metara dalje leži mladić Stjepan Matijašević koji je također teško obolio i leži nepokretan u postelji. Kažu da ga je i rođena majka, ne samo radi njegove teške bolesti, ali i zbog nje pa i drugih bračnih problema, ostavila. Stoga se sasvim razumljivo i sasvim opravdano, pa i proteklih blagdanskih dana sve češće vodila, na momente i jako ozbiljna rasprava, o ovim i sličnim životnim problemima i kušnjama. Na jednom takvom večernjem druženju povela se žestoka rasprava. Prvi je započeo raspravu zvonar Miško. On je često u kontaktu s ljudima pa čuje i različita mišljenja i nije bespredmetno da i njega osobno interesira zašto Bog, ako kažemo da je milosrdan, iskušava čovjeka kroz patnju? Zar se vjernost Bogu ne može dokazati i na druge načine? Ako je naš Bog milosrdan zašto na kraju krajeva čovjek mora patiti poput ovih dječaka i na kraju i umrijeti? Sve je oštriji u svojoj raspravi zvonar Miško. Jesu li ljudska patnja i čovjekova smrt Božja kazna? I tu je zvonar Miško stao. Nije dugo trebalo čekati pa da se u raspravu uključi i vjeroučitelj Robi. Nije tomu davno kako je on završio teologiju i započeo predavati vjeronauk u školi. Vjeroučitelj je rekao da je Job prvi čovjek u povijesti koji se pobunio protiv bola i nesreće ali izbjegavši i samu pomisao da upadne u zamku naivne čovjekove nevinosti. Job uspostavlja prijateljski dijalog s Bogom kao ja i ti. Ni Job ne prihvaća na slijepo svoju patnju. I on traži objašnjenje svojih patnji, odgovor i smirenje i to još ovdje na zemlji. Da bi potkrijepio svoju tezu o ovom problemu vjeroučitelj Robi je citirao srpskog liječnika, psihijatra i književnika, te predavača pastoralne medicine na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu u Beogradu dr. Vladetu Jerotića , koji je umro početkom rujna prošle godine u 95 godini života. Promišljajući o Jobovoj patnji, navodi vjeroučitelj Robi , Jerotić je smiono ustvrdio kako male pravednike u svijetu kušaju ljudi i prirodne sile, a velike pravednike oduvijek je kušao sam Bog. U Starom je Savezu ljubav uvelike bila zakazala, obrazložio je vjeroučitelj. Stoga je Jobova patnja, na neki način prisilila i samog Boga, da pošalje Isusa kao odgovor na čovjekovu patnju. U raspravu se ponovno umiješao zvonar Miško koji prenosi ono što čuje od ljudi govoriti rekavši kako se ponekad čuje da je teška bolest ovih mladića vjerojatno Božja kazna za ovo ili ono loše djelo kojeg je učinio može bit netko od njihove bliže ili daljnje obitelji. U raspravu se ponovno umiješao vjeroučitelj Robi rekavši kako isti psihijatar Jerotić nadalje govori kako je upravo Jobova patnja, ponukala i samog Boga da pošalje Isusa na zemlju ne da patnju dokine, već da ju osmisli. Jedino ljubav može opravdati izazov patnje. I tko zna dokle bi još potrajala ova, ne baš svima prihvatljiva ova teološka rasprava da se u nju nije umiješao i susjed Jole ponovivši onu već poznatu mudrost da će patnja i smrt kao njezina završnica i nadalje ostati čovjeku kao najveća životna tajna! On ne poštedje niti svoga sina, počeo je susjed Jole docirati, čitamo kod svete mise, i stoga nam svećenik kod svake svete mise ponavlja da je to otajstvo vjere. Mudro je zaključio ovu ne baš svakidašnju raspravu susjed Jole . Na kraju su svi bili zadovoljni tijekom rasprave i makar djelomično ohrabreni razišli su se svojim kućama.

Ovo isto vrijedi i za roditelji Ivana Dukanovića i Stjepana Matijaševića u Baćindolu, u cerničkoj župi. Stjepan je u međuvremenu dobio i zamjensku „majku skrbnicu“. Svi oni pokušavaju ovu najveću tajnu čovjekova života kao i samu smrt osmisliti na taj način da sve svoje patnje i njihove djece podnesu upravo iz ljubavi prema Bogu i njihovoj djeci. Baka Mira veli na kraju: „Bog koji daje križeve dat će i milost da ih možemo nositi dokle god je to njegova sveta volja!“

Tekst i snimka: Vjenceslav Janjić

Odgovori