KUD PLOVI OVAJ BROD?

Mi stariji dobro se prisjećamo poznate pjesme iz sedamdesetih godina pod naslovom „ Kud plovi ovaj brod“ koju je pjevala tada poznata estradna zvijezda Radojka Šverko. Dobro se prisjetiti makar početnih stihova te pjesme: “Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi i da li i’ko zna što more sprema? Kud vodi ovaj put kojim smo krenuli od svega samo znam povratka nema!“

Ove riječi poznate pjesme mogu se različito shvatiti od one ljubavne poruke do selilačke krize naših dana koja je zahvatila pola svijeta. Ja bih se poslužio stihovima ove pjesme upravo u ovom drugom, prenesenom smislu tih riječi. Pred očima su mi mladi muškarci, žene, djeca trošni brodovi na uzburkanom moru i mnogi izgubljeni životi. Dio njih ide u potrazi za sigurnošću, za srećom, za boljim životom, ali ima i onih koji su dozvolili da drugi njima manipuliraju. Nažalost ljudskom bijedom, koje je oduvijek bilo i bit će ,neki se pokušavaju obogatiti i bave se krijumčarenjem ljudi. Neki bolje upućeni govore da tu ima i „prljave rabote“ jer kako drugačije protumačiti da godišnje s odraslima proputuju pola svijeta i malena djeca, njih oko deset tisuća, kojima se kasnije gubi svaki trag. Moćnici ovog svijeta, svih vrsta, žele se obogatiti tuđim zlom za svoju korist. U Europskoj uniji kapital je postao bog i njemu se jedinome treba klanjati. Da bi se postigao krajnji cilj svako sredstvo je dozvoljeno. Prema onoj poznatoj: „ Cilj opravdava sredstvo!“ Uz kapital kojemu svi trebaju služiti tu je i pokušaj da se nekoć kršćanska Europa de kristijanizira. Kako drugačije protumačiti da u Ustavu Europske unije o tome ništa ne piše i da u njemu nema mjesta za Boga. Nije li to pokušaj da već u startu poganstvo, a jednako tako i islam, ponovno uđu u Europu kad ranijih stoljeća nisu mogli silom sada uđe bez ispaljenog metka?

Kad pišemo o selilaštvu, migracijama u našem vremenu, s pravom se postavlja pitanje trebamo li ovakve pokušaje jednostavno prešutjeti? Stara grčka poslovica kaže:“ Tko šuti čini se da pristaje!“ da odobrava.

Svaka je migracija posljedica nečega pa bi stoga trebalo pozabaviti i o uzrocima. Jedan od mogućih uzroka, i to onaj najpodmukliji i najopasniji, sam već gore naveo.

Najčešći uzrok su svakako ratovi, a ratovi izazivaju materijalnu krizu, jednako kao i vremenske nepogode. Mediji pišu o nedostatku radnih mjesta, o malim plaćama, kako u ovoj državi ništa ne valja, da bi upravo na taj način potakli na još brojnija iseljavanja. Zlo je također u tome da političke elite ništa ili gotovo ništa ne poduzimaju da zaustave taj val iseljavanja .Stručnjaci govore o 250 tisuća iseljenih Hrvata otkako smo ušli u Europsku uniju. Stručnjaci također govore da nas već sada ima više u svijetu nego li u matičnoj zemlji. Brojke govore više od četiri milijuna iseljenih.

Početkom 19. st. mladi svećenik i pjesnik Pavao Štoos piše pjesmu „KIP DOMOVINE.“ U toj pjesmi Štoos prikazuje Hrvatsku kao tužnu majku u crnini koju napuštaju njezina djeca i zaboravljaju je. Od te pjesme i još i danas čuje se krik: „Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati?“

Jedan od razloga bila je i prenapučenost stanovništva i nedostatak plodne zemlje. Recimo naša Hercegovina ili Bosanske Posavine. Nekoć se govorilo: „Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli!“ Ljudi su napuštali pasivne krajeve i selili se , kako narod voli reći: „Trbuhom za kruhom!“ Zemlja je u to vrijeme davala kakvu takvu sigurnost. O iseljevanju katoličkog stanovništva iz Bosanske Posavine, konkretno župe Ulice kod Brčkog, pisao sam reportažu u jednom našem katoličkom tjedniku pod naslovom: „ Iseljavanje prepolovilo župu!“ Bilo je to osamdesetih godina. Nakon te reportaže bio sam jednom nogom u zatvoru. Režimski mediji su me tada proglasili nacionalistom i klero -fašistom. Naveo sam samo brojke i činjenice, te izjave samih ljudi na terenu. Fratar koji je napisao točne brojke potpisuje da je za njihovu istinitost spreman moralno i materijalno odgovarati! Danas ti isti režimski mediji pišu o posljedicama i što više potiču na iseljavanje. Kako drugačije protumačiti rečenicu bivše dječje pravobraniteljice koja je rekla djeco učite strane jezike i put pod noge! Nije li to ozbiljan poticaj i to od samoga vrha Vlasti. Ona nije ni fašista ni klero nacionalista niti veleizdajnik svoje zemlje.Za ono zašto su mene stigmatizirali režimski mediji oni sada zdušno zagovaraju. Stari bi Latini rekli: „ O tempora o mores!“

Ranih sedamdesetih godina mnoštvo naših ljudi napustiše Jugoslaviju nezadovoljni režimom, a uz to vladala je i velika neimaština . Uglavnom su se iseljavali poljoprivrednici i drugo seosko stanovništvo. U nas se tih godina govorilo i pisalo „Radnici na privremenom radu!“ Ova je tema bila posebno „in“ oko Božića i Nove godine kad su se „gastarbajteri“ na mjesec dana vraćali svojim kućama. S druge pak strane u medijima zemalja koje su ih ugostile, kao „gastarbajtere“, kao što su Njemačka i Austrija, moglo se pročitati: „ Tražili smo radnike, a došli su nam ljudi!“ Ovu rečenicu ne treba niti danas smetnuti s uma. Pogotovo što danas ne možemo govoriti o migracijama unutar jednog kontinenta gdje su kulture i svjetonazori koliko toliko slični, nego o selidbama svjetskih razmjera.

Moj franjevački subrat fra Inocent Petar Mikić, domaći sin, poginuo je osamdesetih godina u prometnoj nesreći u Njemačkoj, u svojoj pjesmi SREĆA fra Mikić kaže:

Svijetom lutamo svi, svoj dio tražeći sreće, a nismo zadovoljni nikad i uvijek iznova tražimo nju….Nju, s kojom stvoreni, nekoć sretni bjesmo svi k’o dio bića svog, tražimo mi! O sreći sanjamo , sve nas staze vode k njoj i svim što činimo, tražimo nju!“

Migrantima, nekoć uglavnom iz ruralnog područja, treba danas dodati još jednu vrstu migracije, to je iseljavanje iz protesta. Bilo je takvih iseljavanja i ranije, ali ne u tolikom broju kao danas. Ovih sam dana čuo podatak da se iz Zagreba, naše metropole, iselilo više ljudi nego iz Slavonije. Ne radi se o ljudima koji su se iselili radi nedostatka obradive zemlje, niti zbog relativno niskih plaća. U naše vrijeme s pravom možemo govoriti o protestnom iseljavanje. Ljudi ne mogu podnijeti bahatost onih koji su na vlasti, političkih elita, i iz protesta odlaze iz svoje zemlje. Ljudi su izgubili nadu da će se , u dogledno vrijeme, bilo što promijeniti. Najveće je zlo ne vidjeti svjetlost na kraju tunela! Kad ljudi iz političkih elita svoj narod , zapravo one koji su zapravo njih i njihovu stranku birali, proglašavaju nepismenim to je žalosno. Jedan visokopozicionirani predstavnik sadašnje odnarođene vlasti javno govori kako je Hrvatski sabor iznad naroda. Prvi hrvatski predsjednik , pokojni dr. Franjo Tuđman , često je znao govoriti kako je narod nepobjediv. Narod je iznad svega, a njegovi nazovi sljedbenici to u konkretnoj stvarnosti niječu. S pravom se trebamo zapitati jesmo li mi onda uistinu demokratsko društvo. Da samo podsjetim da grčki izraz demos znači narod, a krateo, vladati. To znači u prijevodu vladavina naroda. Kako shvatiti da se narodu ne daje mogućnost da sudjeluje u donošenju zakona ili u opozivu nekog zakona koji je nepravedan. Ako su zakoni nepravedni narod ima pravo tražiti njihov opoziv. Zašto se narodu ne dozvoljava da se plebiscitarno izjasni što misli recimo o Istambulskoj konvenciji? Uzmimo primjer Švicarske. Tamo , gotovo pa svake godine, ljudi izlaze na referendume. Treba paziti da se demokracija ne pretvori u demo(n)kraciju!

 

 

 

 

Odgovori