BOŽIĆNO DRVCE

Adventski vijenac i Božićno drvce su u nas , u posljednjih nekoliko desetaka godina,
postali vidljivi i neizbježni adventski i božićni simboli . Tu je i neizbježna pšenica koja
se sije u tanjure. U nekim našim krajevima na blagdan svete Barbare, a kod većine,
na blagdan sv. Lucije . Svi su oni zelene boje koja označava radost, mladost i novi
život. Preko zelene boje želi se poručiti kako je Isusov dolazak u naš život, osobito
za blagdan Božića, uvijek mlad i uvijek svjež. Zelena boja nam u zimskim danima
osvježava pogled i vraća radost življenja. Adventski vijenac je okrugao, to je simbol
savršenstva, i zelen, dakle uvijek mlad i na njemu su četiri svijeće. Četiri svijeće
simboliziraju četiri tjedna koji neposredno prethode Božiću ali i te četiri svijeće
označavaju , prema Bibliji , i četiri tisuće godina koliko je prošlo od stvaranja svijeta
do Kristova rođenja.
U Hrvatskoj, sve do 1850. godine, nije se uobičavalo kititi božićno drvce. Potomci
starih Slaveni , u koje i mi spadamo su , za božićne i novogodišnje blagdane, u
svoje kuće unosili bjelogorično drvce. Radilo se u većini slučajeva o hrastovoj grani
zato što ona i u zimi zadrži svoje bujno lišće. Osim toga u nas su hrast, lipa i maslina
sveto drveće . Takav starodrevni običaj unošenja bjelogoričnog drveta u kuću ili na
kućni prag zadržao se još uvijek u zemljama istočne Europe kao i kod naših
pravoslavaca. Pripovijedao mi je poznati naš domaći stručnjak za hortikulturu
gospodin Stanko Mikić iz Baćindola kako je upravo u ovo predbožićno vrijeme nekoć
zarađivao jako puno novaca vozeći hrastove grane u Beograd na sajam.
Praksa unošenja u kuću zimzelenog drveća došla nam je sa sjevera Njemačke.
Tamo je ona postojala još u 16. stoljeću. Prvi adventski vijenac , koliko je poznato,
napravljen je u Hamburgu u nekom domu za skrb starijih i nemoćnih osoba. Tijekom
vremena taj se običaj proširio i na Bavarsku i druge germanske zemlje. Okićeni
borovi stoje danas po gotovo svim trgovima i ulicama u svim našim gradovima i
selima. U kućama i stanovima su središte oko kojeg se okuplja obitelj i dijeli darove
djeci na Badnjak ili Božić. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada i kićenje
boro u kući, a pod bor se redovito stavljaju jaslice ili koji drugi znak Božića.
Već smo rekli da je bjelogorično drvce i u nas, već odavno, zamijenjeno zimzelenom
jelkom. Međutim, time još uvijek nismo objasnili što mi unosimo u svoje stanove
borove ili jelke? U nas se kaže kupio sam jelku, ali i bor za Božić i Novu godinu, i
okitio sam bor i pod bor stavio darove. Što je to „ krizban“ , a što je „Zuckerbaum“,
što je to „ mačak u vreći“ ispod božićnog drvceta ?
Odgovore na ta pitanja potražili smo i dobili upravo u obitelji Stanka i Terezije Mikić.
On i njegova supruga Terezija se bave hortikulturom. Životna praksa ih je tome
naučila. Stanko je radio u Rasadniku u Cerniku od 1961. godine i sad je kao i
supruga Terezija koja mu je pomagala, u zasluženoj mirovini. Uočili smo, gospodine
Mikiću, da uzduž ceste koja spaja Požegu preko Banićevca i Baćindola s brzom
autocestom , postoji dosta takvih rasadnika zimzelenog drveća. Bez lažne
skromnosti mogu reći „da sam ih ja zarazio!“ Konfiguracija zemljišta kakva je u nas
pogoduje ovakvoj vrsti bilja. Osim toga od njega se može i nešto zaraditi za kućne
potrebe . „Christbaum“ kao i „Zuckerbaum“ su njemački izrazi koje smo mi u Slavoniji
pohrvatili. Nijemci govore da se za Božić i Novu godinu u kuću unosi „Tannenbaum“,

dakle jelka ,a „Christbaum “znači „božićnjak!“ Dakle jedno i drugo u narodu znače
isto, u hortikulturi nije isto! Gospođa Terezija nam je objasnila što znači
„Zuckerbaum?“ Na božićno drvce se nekoć stavljalo slatkiše. Najomiljeniji bili su oni
kupovni u obliku mašne. Bili su zavezani na obadva kraja i ukrašeni resicama. Mogli
su biti srebreni, zlatni , zeleni pa i crveni. Takvi se bomboni u nas još uvijek
proizvode, koliko sam čula, negdje privatno u Otoku kod Vinkovaca. Osobito su
traženi u ovo predbožićno vrijeme. Njih smo mi zvali „mačak u vreći!“ Stoga što su
bili pakirani u vrećice, a kog izvlačenja nisi znao koju ćeš boju izvući. U ono doba
rijetkost su bili pakirani bomboni. Naš razgovor zaključio je , kako to i priliči, domaćin
kuće gospodin Mikić:“ Ljutim se do bola, veli on, kad mi netko spomene „Zapadni
Balkan! “Naša kultura, naš jezik i tradicija, poglavito kod nas u Slavoniji, jasno
pokazuju tko smo i što smo: Nikakvi Zapadni Balkan nego Jugoistočna Europa!
Vjenceslav Janjić

Odgovori