Predrag Mišić zvan Fred – BRANITELJ VUKOVARA SRPSKE NACIONALNOSTI

VUKOVAR- 18. studenog 26. obljetnica okupacije grada

„Rođen sam 1966. godine u Vukovaru, u gradskoj četvrti Mitnica. Dvojica smo
braće. Otac nas je zarana ostavio pa smo cjelokupni odgoj dobili od majke. Njoj
zahvaljujem svoje čovjekoljublje, domoljublje i Bogoljublje!“ Tako je započeo
svoju životnu priču Predrag Mišić, zvani Fred, branitelj Vukovara.“ Te nastavio:
„Da Srbin sam po nacionalnosti, pravoslavne vjeroispovijesti, ali te 1991. godine
nisam niti jednog trenutka došao u napast da bih makar i posumnjao koga i što
trebam braniti!“ Odlučan je moj sugovornik, te nastavio. Iznenadio sam se kad
mi je rođeni brat 1991. godine otišao na suprotnu , agresorsku stranu. On i dan
danas živi u Srbiji, a ja sam na srpskoj međunarodnoj tjeralici kao „Izdajica
Srpskog naroda i otadžbine!“! U ratu smo možda i pucali jedan na drugog. Ja
sam branio svoju gradsku četvrt Mitnicu, svoju obitelj i svoju kuću. Hrvatska je
moja Domovina! Supruga i ja imali smo tada jedno dijete. U ratu nam se začelo i
rodilo i drugo dijete. Supruga mi je rodila dok sam ja bio u srpskom
koncentracijskom logu u Sremskoj Mitrovici. Razmijenjen sam 14. kolovoza u
Nemetinu kod Osijeka , u prvoj skupini uznika. Mene su držali , moji
sunarodnjaci, pod posebnom prismotrom. Valjda su me željeli preodgojiti.
Mišljenja sam da Vukovarski branitelji nisu vodili rat u Srbiji nego tu u
Hrvatskoj. Rat je došao k nama, nismo mi išli nekamo drugamo ratovati .
Negdje sam pročitao, nastavlja moj sugovornik, da je oko šest posto branitelja
bilo srpske nacionalnosti. Bilo je među nama u 204. vukovarskoj brigadi i
pripadnika drugih nacionalnih manjina Čeha, Slovaka , Nijemaca, Austrijanaca
koje žive u Vukovaru. Svi su se oni uključili u obranu Domovine i rodnog grada
Vukovara. Ovo je klasični primjer agresije sa strane mog Srpskog naroda i to
pojedinaca zavedenih velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića, koje je
iznjedrio moj narod i uz pomoć tzv. JNA. Ne prihvaćam teoriju o građanskom
ratu. U građanskom ratu nema osvajanja tuđeg teritorija niti progona nedužnog
stanovništva. Meni je žao da je agresor moj Srpski narod. Oni su došli da nas
prognaju i kažu svima da je ovo njihov grad. S bratom se ne viđam, eto već 26.
godina, niti sam se s njime čuo.
Na naš upit jeli vjernik Mišić odgovara. Kršten sam u Srpskoj pravoslavnoj
Crkvi. Ne mogu reći da sam praktični vjernik koji redovito sudjeluje u
Bogoslužju, ali vjera mi puno znači u životu i u njoj nalazim snagu za svoj
svakidašnji život.Za svoj srpski narod, kojeg se nikad nisam odrekao, moram

2.

reći da je bio 1991. godine agresor na Hrvatsku. Ali jednako tako moram s
žaljenjem poručiti da me boli kad se sve u životu generalizira pa se , i s jedne i s
druge strane govori, kako su svi Srbi „četnici“ ili svi Hrvati „ ustaše !“ Kod naših
dviju nacija to je kroz vjekove prenaglašeno! Ja ne govorim o suživotu, mene
interesira kad ćemo se svi ovdje osjećati kao prolaznici ,a vjera nas uči jedne i
druge da je : „ Naša Domovina na nebesima!“
Kao potvrdu svog religioznog svjetonazora Mišić nam pokazuje monumentalno
djelo , skulpturu visoku preko sedam metara, koja se nalazi na obali stare
Vuke, tik uz cestu koja povezuje popularno vukovarsko gradsko izletište Adicu s
centrom grada , odnosno s gradskom četvrti Lužac. Na mjestu gdje je danas
skulptura Ranjeni hrast, nekoć je bilo stablo slavonskog hrasta starog oko 300
godina kojeg su geleri srpskog agresora „pogodili u srce“ i on je godinama
umirao.
Da je taj hrast iznjedrio „Vukovarskog ranjenog Isusa“ treba zahvaliti i
Predragu Mišiću koji je zamolio gradonačelnika grada Vukovara gosp. Ivana
Penavu da mu dozvoli da od njega napraviti monumentalnu figuru u čast
Domovinskom ratu. Monumentalna Isusova figura od slavonskog hrasta
Raspetog Isusa koji nema ni ruku ni nogu. Ta činjenica treba prolaznike
podsjetiti, naglašava moj sugovornik Predrag Mišić, na staru molitvu iz 14. st.
koja otprilike kaže: Krist nema više ruku. On ima samo naše ruke, Krist nema
više nogu, on ima samo naše noge koje će ljude našeg vremena privoditi k
Bogu. U slavonskom hrastu urezane su i riječi: „ Radije ću stajati uz Boga i biti
ostavljen od svijeta, nego stajati uz svijet i biti ostavljen od Boga!“
Od grana istog hrasta, četvorica umjetnika iz Ernestinovačke rezbarske
radionice napravili su , za 21 radni dan, i nazaretsku obitelj u podnožju ranjenog
Isusa. Tu gdje ja stojim, pripovijeda nam s ponosom naš sugovornik, ja svake
godine napravim i velike jaslice,“ onako za svoju dušu.“ Vidim i čujem po
reakcijama ljudi koji tamo dolaze, da im se to neobično sviđa. Imam ja u sebi i
mrvu franjevačkog duha , laska mi moj sugovornik, znajući da sam ja fratar!
( Vidi fotografiju: Mišić u sredini između Josipa i Marije )
Zajedno smo sudjelovali u jednoj humanitarnoj akciji za siromašne i bolesne
branitelje, on kao glavni pokretač ispred Veterana Domovinskog rata u
Vukovaru, a ja kao tadašnji ravnatelj Caritasa vukovarskog dekanata. Akcija je
polučila odličan uspjeh.

Na kraju našeg razgovora pitali smo vukovarskog branitelja Predraga Mišića,
zvanog Fred, je li zadovoljan s današnjom Hrvatskom, 26. godina nakon njezina
nastanka? Ona je takva kakvu je mi oblikujemo. Nitko je ne može učiniti boljom
bez naše suradnje.
Tekst i snimke:
Vjenceslav Janjić

Odgovori