SAKUPLJAČ GELERA

CERNIK

Razgovor s Josipom Đurancom stopostotnim vojnim invalidom Domovinskog rata

U cerničkoj župi samo je moja obitelj s prezimenom Đuranac. Ovamo sam došao iz ljubavi prema mojoj životnoj izabranici a sada supruzi Maji s kojom sam u sretnom braku stekao i troje djece. Imamo dva sina i jedna kćerku. Tu sam došao i ostao. Dugo se Josip namučio dok nam je izgovorio ovih nekoliko rečenica. Tijekom našeg razgovora umiješala su se i njegova djeca Goran i Matija, a i Maja njegova supruga i kćerka Ivana, tako da se tijekom razgovora moglo puno toga više čuti i saznati. Ako me pitate, nastavio je Josip svoja kazivanja, otkuda potječe moje prezime reći ću vam iskreno da ne znam. Vjerojatno je iz Like. U čitavoj Hrvatskoj ima nas sedam obitelji s ovim prezimenom. U prošlom stoljeću bilo nas je trideset. Svih sedam obitelji žive u novogradiškom kraju. Supruga Maja objašnjava da je njezin suprug Josip stopostotni vojni invalid Domovinskog oslobodilačkog rata. Ranjen je 3. siječnja 1992. godine od krhotina agresorske granate, samo nekoliko dana prije potpisivanje mirovnog sporazuma. Od posljedica ranjavanja ostao je nepokretan i gotovo nijem. Iz tijela su mu izvadili ni sama ne znam koliko gelera. Suprug Josip prstom pokazuje mjesto na glavi gdje mu i danas stoji geler u glavi. Zbog mogućih posljedica liječnici se nisu usudili sve ih povaditi. S vremenom su se u naš razgovor umiješala i njegova djeca. Vrlo su pričljivi i gostoljubivi. Od najstarijeg sina Gorana i brata mu Matije doznadoh i nešto više što se događalo tih dana potkraj 1991. i početkom 1992. godine na novogradiškoj bojišnici. Dvije su Šagovine u novogradiškom kraju: naša Šagovina koju još nazivaju katoličkom ili cerničkom i mašićka koju nazivaju pravoslavnom ili Mašićkom. U Domovinskom ratu bila je najjače agresorsko uporište u ovom kraju. Uz domaće četnike tu su se ukopali i šešeljevi „Beli orlovi.“ Iz ovog je mjesta razarana Nova Gradiška i njezina okolica. Najžešća bitka dogodila se nekoliko dana prije Božića, 19. prosinca. Niti u jednoj oslobodilačkoj akciji u kojoj je sudjelovala 121. novogradiška brigada, potpomognuta i jednom specijalnom postrojbom iz Zagreba, dečki su se zvali „Svileni“, nije poginulo toliko njezinih pripadnika čak devetorica, a 13 ih je bilo teže i lakše ranjenih. Među trinaestoricom bio je i moj otac Josip, objašnjava najstariji sin Goran. Tako ovaj prvi dio vrlo zanimljivog razgovora posvetismo nemilim ratnim zbivanjima iz 1991. i 1992. godine.

Ovakav početak našeg razgovora nikoga ne treba čuditi jer su se upravo u ovom razdoblju, prije 27 godina u ovim krajevima Hrvatske , događale strašne stvari. Posljedice rata još se uvijek osjećaju uz one tjelesne tu je i nezadovoljstvo naših hrvatskih branitelja i drugih koji misle Hrvatsku s postojećim stanjem. To je najbolje pokazao i nedavni skup održan u Vukovaru 13.listopada. Pitali smo našeg sugovornika gospodina Đuranca bili se i on bio pridružio protestnom skupu u Vukovaru tolikim nezadovoljnim hrvatskim braniteljima sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj. U ovakvom stanju nisam u mogućnosti. Drugo podržavam izrečene zaključke i želim boljitak zemlje za koju sam se borio. Još nešto želim upozoriti. Naši ljudi pojmovno ne razlikuju termine kao što su politika i politikanstvo, drugo : je li ovaj ili onaj branitelj „izgubio život“ i treće „ nisam zadovoljan s Hrvatskom!“ U medicinskoj praksi potrebno je najprije uspostaviti pravu dijagnozu da bi se moglo primijeniti i ispravnu i djelotvornu terapiju. Ako je dijagnoza kriva i terapija će biti kriva. Puno puta čujem govoriti „ ja se ne bavim politikom!“ Treba lučiti pojam politika od politikanstva. Politika je briga za opće dobro, za narod , za državu. Svatko komu je Hrvatska na srcu trebao bi se , u tom smislu, baviti politikom. Svi bi mi trebali biti političari! Politikanstvo je naprotiv bavljenje politikom jer je to unosno, često puta mlaćenje prazne slame. Zato nam je stanje u državi takvo kakvo jest! Odlučan je Josip. Drugo: no volim izraz „ ovaj ili onaj branitelj izgubio je život!“ Branitelji su položili svoje živote na oltar Domovine. To je već nešto drugo. Ja sam invalid domovinskog rata , prve skupine, i svoje patnje prinosim upravo za ovu, ali ne ovakvu Hrvatsku. I treće borio sam se za ovu Hrvatsku, a što ona nije drugačija i nije bolja to ovisi o onima koji vode hrvatsku državu, da se trebaju baviti upravo politikom , a ne da se bave politikanstvom. U tom smislu podržavam sve ono pozitivno što je rečeno na protestnom skupu u Vukovaru.

I na kraju recimo ono što je trebalo biti istaknuto na početku. Đurančevi su praktični katolici. Vjera im daje snagu za svakidašnji život. Redovito mole u obitelji, na misu idu svi koji mogu, i to ne samo nedjeljama. Primaju sakramente, a Josip redovito obavlja prve petke u mjesecu. Obitelj stanuju u ulici sv. Roka, na broju 75, stoga nikoga ne treba čuditi što im je upravo sv. Roko, čija se kapelica u Cerniku nalazi tek pedesetak metara udaljena. U patnji im je upravo on uzor i zaštitnik. Jer i sv. Roko na svom tijelu biljega rana nosi! Milina je imati sreću i biti njihov gost.

Vjenceslav Janjić

Odgovori