RIJEČI OPOMINJU A PRIMJERI PRIVLAČE

Razgovor s Robertom Vujicom, vjeroučiteljem i ocem sedmero djece, slikarom, glazbenikom, voditeljem crkvenog zbora i istražiteljem komunističkih zlodjela

 

Kad nekome danas u razgovoru kažem da sam otac sedmero djece kod većine ljudi izazivam čuđenje, a kod ponekih i podsmijeh. Tako započe svoje kazivanje Robert Vujica vjeroučitelj u Osnovnoj školi Matija Gubec u Cerniku kod Nove Gradiške.Za mene je, nastavlja gospodin Vujica, mnogobrojna obitelj najveće bogatstvo. Kad na satovima vjeronauka postavim pitanje djeci što je za njih najveće bogatstvo oni spontano odgovaraju da su im također najveće blago: tata, mama, brat, sestra, baka i djeda. Kad dublje razmišljam o njihovim odgovorima danas, dok su još djeca i našu svakidašnjicu- „zwei Kinder System“, kako je nekoć govorio sada pokojni don Anto Baković, onda nisam načistu je li se oni meni dodvoravaju kad tako govore, s obzirom da znaju koliko imam djece, ili ih društvo s vremenom toliko iskvari da se ti isti moji đaci ,kad odrastu , ne mogu odlučiti za drugo ili treće dijete. Naši ljudi najprije ističu ono negativno što ih sprečava u današnjem vremenu da imaju više od dvoje djece. Rijetki su koji pozitivno razmišljaju o ovoj problematici. Slična vam je situacija i s našim mladim obiteljima kad odu u Irsku, Njemačku ili Švedsku najprije govore o pozitivnostima tih zemalja, a kad govore o svojoj zemlji onda u privi plan stavljaju negativnosti koje su ih nagnale da odu „trbuhom za kruhom!“ Dobar dio ljudi , ovo poglavito vrijedi za one mlađih uzrasta, živi tužno i s lažnim snovima da će im igre na sreću promijeniti život nabolje. Ja u svakom djetetu vidim Božji dar kojeg Bog daruje meni i mojoj supruzi. Ako je gledati po broju naše djece ispada da nas je Bog počesto pohodio i donio nam darove.

Naš nas je sugovornik preduhitrio postavljajući samom sebi neizbježno pitanje bili imao toliko djece da nije vjeroučitelj? Za mene je biti vjeroučitelj odgovorna životna opredijeljenost . Vjeroučitelj po meni nije samo učitelj, da ne kažem informatičar, on je i pedagog . Osim toga vjeroučitelj je i svjedok svoje katoličke vjere. Stoga smatram da je i za vjeroučitelja, kao recimo i za svećenika , potrebno biti od Boga pozvan. Prikazati Krista kao najvećeg čovjekovog prijatelja danas , jučer i sutra ,a istovremeno imati težak dan, biti bolestan, imati obiteljske nedaće koje nas prate. Sve su to izazovi koji nas prate. Kod polaznika vjeronauka osjećam da imaju posebno povjerenje u mene i baš zato što sam vjeroučitelj. Osim toga i toliko brojna djeca u mojoj obitelji govori više o mom pouzdanju u Božju providnost, nego mnoštvo riječi.

S istraživanjima komunističkih zločina počeo sam se baviti potaknut kolegom učiteljem, sada u mirovini, gospodinom Alojzom Agom. On mi je često govorio o svojoj životnoj i obiteljskoj tragediji koju su mu nanijeli partizani. Naglašava naš sugovornik te nastavlja. Kolega Aga mi je govorio u povjerenju, jer se o tome tada, a mnogi se ni dan danas ne usude javno govoriti o partizanskim i komunističkim zlodjelima. Otac Ivan mu je stradao na Križnom putu pa mu se do dana današnjeg ne zna gdje su mu rasuti ovo zemni ostatci. Komunizam, kao državna religija, stigmatizirao ga je do te mjere da su ga jedva primili u učiteljsku akademiju u Brodu. Mene je na ovakva istraživanja potaknuo i primjer mučki ubijenog, 9. listopada 1945. godine, poznatog franjevca u ovom kraju, fra Eugena Kukine, koji je bio župnik i gvardijan u Franjevačkom samostanu u Cerniku. Osim ovog slučaju istraživao sam i partizanska zlodjela izvedenim na časnim sestrama. Za neke od njih se vodi i proces za beatifikacijom. Posebno me zainteresirao slučaj mučki ubijenog cerničkog franjevca, župnika i gvardijana o. Eugena Kukine. Njegov najveći krimen bio je priznanje od poglavnika dr. Ante Pavelića za humanitarni rad. Od tog nemilog događaja prošlo je eto punih 73 godine. O tome se u javnosti i danas potiho govori. Pater Eugen Kukina je bio živopisan čovjek, veliki radoholičar i humanitarac. U kaosu Drugog svjetskog rata pomagao je pravoslavcima iz susjednog sela Šumetlice da bi im spasio život. Jedno lažno svjedočanstvo pravoslavnog mještanina iz spomenutog sela Šumetlice imenom Mile Ugrešića stajalo ga je života. U lažnoj optužnici spomenuti pravoslavac izjavio je: „ Kukina Eugen, župnik iz Cernika kod Nove Gradiške, vršio je pokrštavanje Srba koristeći se terorom koji se tada provodio nad srpskim narodom. Prijetio je onima koji se neće da pokrste da će biti otjerani u logor!“ Pogođen moždanim udarom pater Kukina se liječio u bolnici na Sušaku u Rijeci. OZNA iz Nove Gradiška znala je gdje se liječi bolesnik . S namjerom da ga ubije poslali su mladog Skojevca, petnaestogodišnjaka, inicijali B.K.B. da ga likvidira. Od nekoliko nanesenih uboda kuhinjskim nožem otac Kukina je preminuo 9. listopada 1945.godine. Da bi sakrili tragove počinitelja OZNA navodi da ga je ubio neki pomahnitali bolesnik iz Senja koji se navodno bacio s trećeg kata sušačke bolnice i poginuo. Ovo ne odgovara istini. Ubojica je bio iz Cernika, čak je bio i ministrant oca Eugena Kukine, a njegovi inicijali su B.K.B. Pokapan je na cerničkom groblju 2005. godine gdje mu se i dan danas nalazi obilježje. Otac Kukina je pokopan na gradskom groblju u Rijeci.

Eto zahvaljujući upornosti u istraživanjima i velikoj hrabrosti vjeroučitelja Vujice došlo se do konačne istine tko je ubojica oca Kukine, ali i druge pojedinosti o ubojstvu nedužnih i nevinih časnih sestara za koje se vodi proces beatifikacije.

Vjenceslav Janjić

 

Odgovori