GUSAK „ GUGO“ UVIJEK IMA VREMENA

 

Puno puta smo čuli govoriti kako je vrijeme novac. Stoga nikoga ne treba čuditi kako mi ljudi sve manje imamo vremena jedni za druge. Potvrdu da je tomu tako čuli smo i od bake Kate Grgić iz Frankopanske ulice u Cerniku. Ona je najstarija župljanka. Rođena je 14. veljače 1916. godine u Cerničkoj Šagovini. Prije dvije godine proslavila je u krugu svoje obitelji stoti rođendan. Bilo je puno gostiju pa i novinara. Na ulazu u dvorište sve ih je dočekao i pozdravio na svoj način gusak „Gugo“ , koji je čuvar kućnog praga. Tako je bilo i kad smo mi ušli u dvorište bake Kate. Svojim gakanjem upozorio je gazdaricu Katu koja, usputno rečeno , sama živi u ovoj kući. U vrijeme našeg posjeta u kući je bila i unuka Vesna koja se brine o baki .Ona joj donosi gotovu hranu, uglavnom kašastu s dosta voća i povrća. Popije s njome kavu ujutro i popodne . Gospođa Vesna brine se o bakinu zdravlju, nastoji joj ugoditi kolikogod može, ide za nju u trgovinu i po lijekove . O svemu tome nam govori sto dvogodišnja naša župljanka. Baka Kata je više nego zahvalna unuci Vesni pa ipak ne krije da joj je najbolji prijatelj upravo gusak „Gugo“. Da njega nema tko bi joj javio što se događa u njezinu dvorištu. On čuva i kokoši, osobito kad kvočka ima mlade piliće oko sebe. Od „Guge“ nema boljeg čuvara. Ne daj Bože, nastavlja baka Kata svoju istinitu životnu priču o gusku „Gugi“ , da u kući ili negdje u blizini izbije požar tko bi javio vatrogascima. Ja ipak vjerujem da bi „Gugo“ svojim glasnim gakanjem upozorio makar prolaznike na opasnost. Dvadeset i jedna mu je godina pa se baka pribojava da joj ne bi uginuo. Stoga veli da da ne bi dala Ne bih ga dala za nikakve novce. Kad me svi ostave samu ja izađem u dvorište i sjednem na stolicu i onda se nas dvoje ispričamo do mile volje. Svakoga koji ulazi u dvorište ili izlazi on ga dočeka ili otpravi upravo domaćinski. Nije ona jedina koja drži nekoga koga se od milja zove „ kućni ljubimac!“ Dovoljno je da izađete na ulicu, recimo u našem Cerniku , i da susretnete , gotovo na svakom koraku , nekoga koji vodi svog psića na lančiću. Danas je pitanje tko kome čini uslugu, čovjek životinji ili životinja čovjeku. Ja bih ipak rekla, iz bogatog životnog iskustva, da životinje čine čovjeku uslugu. Mladi su otišli u gradove ili „trbuhom za kruhom“ u bijeli svijet, jednako tako mlade obitelji s djecom i život bi bio još tužniji bez ovakvih prijatelja. Kad otvorim prozor svoje kuće prema ulici onda vidim samo ruševine.

U drugom svjetskom ratu, nastavlja svoju životnu priču baka Kata, ostala sam bez muža Stjepana . Otjerali su ga partizani 1945.i za njega se više ništa ne zna. Imao je tek 30 godina. U braku smo imali troje djece, jer smo se zarana uzeli. Kad smo mi imali troje djece mnogi u tim godinama danas i ne razmišljaju o životu u braku i o djeci. Nažalost i naša su djela zarana pomrla. Mogu reći otvoreno da me život nije mazio, ali čvrsta vjera u Boga uvijek mi je iznova davala dodatnu snagu da sve te kušnje izdržim. Ni danas se ne predajem.

U Domovinskom ratu, nastavlja baka Kata oslikavati riječima svoj životni put, da budem točna 28. prosinca 1991. godine, pala je srpska granata tik pored podruma u kojem smo se bile sklonile mi žene iz Frankopanske ulice. Od snažne detonacije poginula je moja prezimenjakinja Marija Grgić . Bilo je strašno. Eto to i sam preživjela! Istina , da danas malo slabije čujem!

Kad netko doživi preko sto godina onda ga pitaju kako postići dugovječnost? Ja sam rođena u Cerničkoj Šagovini koja je na obroncima Psunja pa pretpostavljam da čist planinski zrak pogoduje dugom životu. Trenutno u selu žive dvije žene starije od devedeset godina. U Šagovini i drveće doživi preko sto godina. Usred sela, ispred naše crkve sv. Luke, živi dud koji je stariji od 200 godina. U grad sam išla veoma rijetko. U gradu se doživi i svašta lošeg. Ne pijem, ne pušim… U životu nisam pojela neku umjetnu hranu, recimo konzervu, mlijeko iz tetrapaka isto ne pijem. Jela sam uvijek svježe voće i povrće, domaće mlijeko i mliječne proizvode. Za stoti rođendan pojela sam prvu bananu, koju mi je unuka Vesna samljela s drugim voćem u aparatu, a sa 98 godina još sam kopala u vrtu. Puno sam radila.

Sve do prije nekoliko godina nosila sam dugu kosu i pletenice. Kad je to ušlo u modu, kaže baka Kata, odlučila sam skratiti svoju kosu da bi i na taj način pokazala kako se ne slažem s mladima danas, osobito s djevojkama. Rano počinju izlaziti u večernjim satima, malo spavaju, piju , puše i brzo stare. Ne vjerujem da će na taj i takav način doživjeti moju starost. Sve to škodi zdravlju i ljepoti. To je jedan od razloga što mladi umiru ranije a mi stariji ostajemo živjeti. Mladima je bitno da makar na trenutak budu sretni, a nas su učili :“ Za jedan časak radosti tisuću dana žalosti!“

I na kraju ,kaže nam baka Kata, svakodnevno se molim Bogu da mi sačuva dobro zdravlje, osobito pamet. Sve dobro pamtim, osobito događaje iz prošlosti. Upamtila je i puno cerničkih fratara. O svima ima lijepo mišljenje, ali posebno o paterima Eugenu Kukini i Juliju Jančuli. Oca Kukinu cerničkog gvardijana , mučki su zaklali novogradiški udbaši. Bilo je to 9. listopada 1945. godine. Vjerojatno je istu sudbinu doživio i njezin muža Stjepan. Govore nam da zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti! Tko prošlost zaboravlja ona mu se može ponoviti ! O komunizmu i komunistima nema baš lijepo mišljenje. Pa ni onima koji su danas promijenili ime i više se ne zovu komunistima nego antifašistima! Isti sadržaj samo drugo pakovanje, mudro je zaključila sto dvogodišnja baka Kata Grgić, najstarija župljanka župe Cernik.

Piše i slika:

Vjenceslav Janjić

 

 

Odgovori